Nije znala kada je tačno počelo.
Nije bilo jednog događaja koji bi mogla imenovati kao prekretnicu.
Nije bilo sloma, gubitka ni velikog bola.
Bilo je samo tiho, uporno osjećanje da nešto u njoj više ne želi nastaviti po starom.Jednog jutra, dok je sjedila sama, primijetila je tišinu.Ne onu tišinu koja stvara nelagodu i tjera na bijeg,
nego onu dublju, gustu, gotovo živu —
kao da u sebi nosi poruku.
U toj tišini pojavila se misao koju nije mogla potisnuti:
„Ako bih prestala da živim prema očekivanjima, ko bih bila?“
Pitanje nije tražilo brz odgovor.Nije zahtijevalo rješenje.
Stajalo je tu, mirno, kao kamen na putu koji se ne može zaobići.
Godinama je gradila sliku o sebi.Bila je ona koja razumije.
Ona koja se prilagođava.Ona koja ostaje jaka i kada je teško.
I ta slika joj je dugo služila.Ali sada je osjećala da ta slika više nije dovoljna.Negdje ispod nje, u slojevima koje rijetko dotičemo,
postojala je druga stvarnost.Dio nje koji nije imao riječi, ali je imao osjećaj.Dio koji se nije bunio, ali se povlačio.
Dio koji nije tražio pažnju, ali je čekao.Shvatila je da nije umorna od života.Bila je umorna od ponavljanja istih obrazaca,
od odgovora koje daje automatski,od reakcija koje više nisu bile njene,od uloge koju je igrala tako dugo da ju je počela smatrati identitetom.
I tada je, prvi put nakon dugo vremena, sebi priznala nešto važno:
„Ne poznajem se u potpunosti.“
Ta rečenica ju je zatekla.
Ali nije je uplašila.Naprotiv — donijela je olakšanje.
Jer tamo gdje prestane iluzija kontrole,
počinje mogućnost stvarnog susreta.
Nije znala šta će pronaći ako krene tim putem.
Nije znala hoće li joj se svidjeti sve što vidi.
Ali je osjećala da više nema snage da se pravi da taj poziv ne postoji.Dok je tog dana ustajala, imala je osjećaj da se nešto pomjerilo.
Ne spolja.
Unutra.
Kao da je zakoračila preko nevidljive granice.
Ne prema novom svijetu,nego prema onome koji je oduvijek bio tu.
Put nije obećavao odgovore.Ali je obećavao istinu.I to je, po prvi put, bilo dovoljno.
No responses yet